a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 #

prognan - iskonsko zlo كلمات الأغنية

[iz dnevnika:
beograd 1939. godina
pr_nađeno je truplo čovjeka u brankovoj ulici
došavši u stan, mogao sam osjetiti miris krvi koja je dobrano natopila tepih
na kojem je ležao preminuli. u stanu nije bilo struje, jedinu svjetlost je stvarala
ulična lampa koja ju je dobacivala kroz prozor i gomila svijeća zapaljenih u stanu
inspektor lukić je već čučao pokraj mrtvaca. pokazao mi je glavom _ čovjek je držao nešto u rukama
nisam niti sl_tio tada da će ovo biti najveći slučaj moje tek započete karijere.]

noć, za koji minut’ ponoć
“u zapisniku stavi, ušao je tu kroz prozor
bljesak noža, zariven mu tu u grudi
u ruci mrtvac napisao zadnji govor.”

lukić reče, pa na me prstom kreće:
“mali, gle kako noćas imaš sreće
prvi ti slučaj, ostavljeno je i pismo
možda nam zbori, ubicu nam još otkri.”

munja sijevnu, dok iz ruke papir vadim
brišem krvlju, možda koje slovo spasim
ništa nije ukradeno, odnešeno
ostavljeno je sve gdje je bilo
što li se to noćas zbilo?

gavran graknu, čujem ga kroz prozor krenu
k’o “nikad više” jezu mi niz kičmu stegnu
otvaram pismo, iz njega mi očaj vrisne
ime moga oca i snažno me u grudi stisne
noć, za koji minut’ ponoć
uzimam ta slova, zgužvam ih u sako, odoh
čujem glasove iza mene, krici žene
sudariše nam se pete, suze snene salivene

k’o niz čašu opijene spuštene n’ obraze njene
“moj oče!”, misterije s’ otkrivene
jedva sam joj riječi čuo, skoro sam se poskliznuo
na pameti samo jedno, pismo vražje_pismo bijedno:

“ne mogu više ni trena ćutiti o ovome
dušu svu mi je izjela tama koja me je ždrela
kao pak’o crni mi na grudi sjela.”
pismo piše, na moga oca stoji, njegovo ime
stranice mu glasno kroji:
“večeras idem, reći ću sve baš svima, noćas na kraj stajem
decenijama lažima!”

moj oče, u šta li si se spleo?
zašto te je ovaj mrtvac prokleo?

beograd sivi, noć ga čini više sivljim
usta ne zbore, al’ iznutra snažno vrištim
ulice kišne, noge moje k’o da nisu više moje
samo broje, korak za korakom stroje!
u sitne sate, nasilno lupam o vrata
svjetla su ugašena, strah u kostima me hvata:
“žandaru stari, otvaraj mi svoje dvore
moj oče, neki konci sudbinu ti gadnu kroje.”

“za ovaj zločin potrebno je dvoje!”

munja sijevnu, dok iz ruke papir vadim
gledam mu oči, hladan, priseban je sasvim:
“kakve su ovo laži? zašto je tu moje ime?
ovo je neka šala, uništavaju nam prezime!”

gavran graknu, isti gavran k’o od prije
kao da zna, zbori; nešto čudno tu se krije
uzburkane niti spajaju se noći ove
prošlost sadašnjosti viče, rane stare k’o da zove

[mjesecima kasnije]
moj oče!
dvadeset godina sam čekao
da ti nađem grob!

- prognan

كلمات أغنية عشوائية

كلمات الأغاني الشهيرة